Kako sam odlučila da ne spavam u hostelima

Moje ovogodišnje putešestvije još se nije završilo, sreća moja, te se upravo spremam za južne krajeve. A za vreme Intermezza izmedju severa i juga desila se ta-daaa Slovačka! Zasto Slovačka? Zato što ima lepe visoke planine i zato što je moja omiljena mlada planinarka deo jedne šarene srpske grupe s kojm se nadjoh iz Bilefelda preko Berlina i Bratislave, u Popradu. A to beše jedno žestoko putešestvije.

Prvo vozom do Berlina, pa na štrokavi berlinski aerodrom (takvo nešto štrokavo nisam ni u Boliviji videla, Nemci, smesta otvorite novi aerodrom-sramota!). Odande let za Bratislavu a u Bratislavi hostel, ne bi li se malo uštedelo. E pa štednja ne vredi, nikad od mene neće biti čestit Nemac. Moj zahtev je bio ‘ženska soba’ a dobila sam, hopla, dva muškarca na početku dvadesetih-u gaćama. Divota. Pošto je bilo prilično vruće, a sobe su, naravno bez klime, njih dvojica su lepo odlučila da šetaju samo u gaćama. Mislim nemam ja ništa protiv gaća ali nije baš da mi je cilj da gledam dvojicu tek napupelih dvadesetogodišnjih hipija. Negde oko deset uveče, smoždena od puta vozom, avionom, busom a bogami i metroom, želim samo da spavam. Njih dvojica gledaju svaki svoj film na mobilnom, u pitanju je pucačina. Moja glava iovako puca od glavobolje, još mi samo oni fale. Napolju piče kamioni jer je hostel naravno na lokaciji direkt pored ž. stanice, i pola evropskog export-importa prolazi ti direkt dva metra od uveta. Zatvoriš prozor – čuješ pucačinu od filma hipi-amerikanaca, plus 40C je u sobi. Otvoriš prozor – kamion ti se nalazi direkt u mozgu! Kao šlag na tortu, u 11 uveče upada nova sustanarka (jej, žena!). Žena je bila mladi hipik, ako takvo nešto danas uopšte postoji. Dakle, stotine  pletenica u metar dugoj kosi. Ona u šalvarama, dole japanke, gore bretele i tako taj stil. Putuje klošarski po Evropi, amerikanka. Prvo se zapljunula na krevet iznad mog i ostavila stvari a onda je krenuo frizerski tretman. Svaku pletenicu je otplela, što je bila procedura od jedno sat i po vremena. Zatim se ošišala, imala je makaze i šišala se na svom krevetu. Odsečenu kosu je bacila u kantu za djubre. Cela procedura je trajala oko dva sata. Onda je negde oko 1:30 ugasila svetlo, i ja sam napokon uspela da sklopim oči.

Da sumiramo, ako ste željni uštede od cirka 30 evra, i neprospavanih noći, a i npr. želite da napišete nešto na svom blogu, onda je hostel pravi izbor za vas. Ako pak tražite mir, tišinu i dobar san, onda zaboravite na hostele, i štagod da košta, nek košta! Kad mi opet padne na pamet tako fantastićna ideja, da spavam u hostelu, zadužila sam darlinga da me obavezno opameti.

This entry was posted in Bielefeld. Bookmark the permalink.

5 Responses to Kako sam odlučila da ne spavam u hostelima

  1. Marica says:

    U hostelu nikad nisam spavala. Ušla sam u jedan pre desetak godina, ali čim sam ušla, shvatila sam da to nije za mene i izašla. Najbliže tome što sam iskusila je bio planinski dom, ali to je totalno druga priča jer niko na ciči zimi ne šeta u gaćama :))))

    A na kom si aerodromu bila? Ja sam letela samo sa Tegela. On jeste vrlo neugledan vizuelno, ali je najefikasniji aerodrom u Nemačkoj. 15min da dođeš do njega iz grada, pet da prođeš na gejt. Isto toliko da sa njega odeš. Sa
    Šonefelda nikad nisam letela, tako da taj ne znam.

  2. elektrokuhinja says:

    Dobra odluka da ne spavas u hostelu!Ja sam dosad spavala u nekoliko. Uglavnom su to bile dvokrevetne sobe negde po rusiji sto je bilo nesto kao malo losiji hotel. U svedskoj smo spavali pre par godina jer smo jednu sobu za nas petoro rezervisali pa je i to bilo ok. U zagrebu isto nas troje plus neki tip kome su cipele jezivo smrdele. Al odsad me nece hostel vise videti. Dobar san je neprocenjiv!

    Aerodrom bese Schönefeld. Prvo doci do tamo s-bahnom je jedna nocna mora jer presedas dva puta sa z.stanice. a onda te doceka takva gungula i haos pritom smesten u jedan pilicarnik. Zgrada izgleda kao pilicarnik bez preterivanja. Hodnici su mali, guzvas se s nekom rajom, a na gateu nije bilo stolica vec cekas tako i tom tunelu stojeci dok te guraju ovi sto prolaze ka drugim gateovima. U tim tunelima su jos nakacili i mekdonalds pa prolazis sred restorana da dodjes do aaviona. Svuda smrdi pomfrit i virsla

  3. Marica says:

    Jooooj, što sam pitala. Bolje da sam skitala. ;)
    Letećemo iz Amsterdama za Berlin u novembru i to baš na Schönefeld. Biće to moj prvi put tamo. Očigledno, da nemam čemu da se radujem. :D

  4. Jef says:

    Aahahah. Tako je i u mom slucaju bio dug put sazravenja od ideje da je jako cool spavati na aerodromskim stolicama do hotelske sobe ma terminalu. A jednom sam putovala spaacim kolima, mislila da cu se odmoriti, a neki nn lik hrkao, bolje sma spavala u sedecm polozaju guzvajuci se sa jos 5-oro ljudi u kabini :-)

  5. elektrokuhinja says:

    Jef ja sam se po ruskim vozovima naspavala ko niko. S tim da je njihiv voz nekako udobniji i finiji nego evropska varijanta istoga. Valjda zato sto je to tamo normala. Ovde, u zapadnim vozovima ti uvek smeta sto neki hrcuci lik, sto je ledara u vozu, sto te uvek nesto svrbi i nervira. Mogucnost postoji da naravno iz moje sadasnje perspektive sve idealizujem, u smislu, sve u proslosti je bilo bolje. Razmisliti na tu temu…
    Uglavnom, na Krfu sam uzela hotel u blizini aerodroma i naspavah se odlicno. Nece me vise nikakav hostel primamiti svojim nikim cenama…

Leave a Reply