Onaj dan kad jedva cekate da dodjete kuci i isplacete se

Ovog puta nisam ni slutila  da mi taj dan dolazi. To se desava tako, povremeno, kad me mlatnu hormoni, ili kad se skupe nekoliko dogadjaja koji me negde jako uzdrmaju. I tu krenem samo odjednom da cmizdrim, iz vedra neba.

Vece je. Na peronu nema zive duse. Dok izlazim iz voza vidim coveka u kolicima koji vice nesto nerazumljivo. Vidi se da je covek ocajan ali peron je potpuno prazan. Dolazim do njega i pitam ga o cemu se radi. On zeli da sidje sa perona na stanicu, u grad, ali je lift u kvaru. Postoje samo pokretne stepenice na koje on u kolicima ne moze. Da li bih ja mogla nekoga da pozovem, da ga prenesu. Ja jurim stepenicama na stanicu, nedelja je, nema nigde nikoga. Na jedvite jade nalazim uniformisanu osobu, i molim je da podje sa mnom, da mi pomogne. Ona iznervirana, zove na voki-toki, mora da sam joj poremetila planove za raniji izlazak s posla. Kaze, za 10 minuta ce ga neko spustiti. Ja jurim do coveka gore, na peronu, da mu kazem da pomoc dolazi. Vidim da se malo smirio, i ostavljam ga tako da ceka na pomoc.

Gledam 24 minuta gde se jedna beba leci sms porukama. A beba ima 12 kilograma a samo do 13 kilograma moze da se leci tim nekim uzasno skupim lekom.  I sad majka ne zna da li da dete namerno izgladnjuje jer je to i jedina nada za to dete da se izleci, dok se ne skupe pare, i cela ta prica je toliko uzasna da ja cmizdrim, na samom pocetku emisije. I cmizdrim jos malo, pa se smirim.

Onda mi se na shuffle okrene nebeska tema i ja se setim kako je Vlada Divljan vec davno umro, i to me takodje pokosi, pa sa kombinacijom tog deteta sto se leci, i sa covekom koji sam putuje nedeljom u kolicima ja krecem da ridam kao da nema sutra. Eto takav dan mi je dosao.

This entry was posted in Bielefeld. Bookmark the permalink.

2 Responses to Onaj dan kad jedva cekate da dodjete kuci i isplacete se

  1. Bubuleja says:

    Ali onda odvežbaš jogu i sve ponovo bude dobro.

  2. elektrokuhinja says:

    A ja odvezbala pre cmizdrenja :(

Leave a Reply