U danima kad nemam ama baš nikakvu inspiraciju niti da šta konstruktivno radim, niti da šta pišem, slušam muziku. Ovih dana inspirisana sam odličnim novim filmom Larsa von Triera Melancholia. Naravno, za one koji vole Triera. Meni ne smeta ni kad je mnogo mračan ni depresivan, prosto, filmovi su mu od onih koji te pomere iz mesta i ostave trag. Ovaj put igrao se sa psihologijom straha. Čega se mi to bojimo i kako u zavisnosti od psihičkog sklopa izlazimo sa našim strahovima na kraj?
Ah, da… muzika. Wagnerovi Tristan i Izolda su savršena podloga za ovaj film. I za moje trenutno psihičko stanje.
I meni se mnogo dopao film. Gledala sam ga sa cetvoro ociju. Jos je vece iznenadjenje sto nisam ni naslutila da je “melancholia” planeta, a ta tematika me vec duže intrigira, tako da dok ti pises i radis na ovom jako lijepom blogu, ja zurim u nebo, pa i kad se vide tri zvijezde, pogađam koje su te tri. :)) Naravno, film nosi veliku pouku, osim same propasti svijeta (koja vise ne spada u domen naucne fantastike), Justinino jedinstvo sa kosmosom mi se dopalo, a samim tim i besmislenost strahovanja od stapanja sa njim. Nasuprot sestri. Kako god se kome dopala ideja i tematika, vjeran prikaz je za pohvalu.
Elektrokuhija,mnogo su lijepe pahuljice u moskvi, kakve li su tek uzivo?!! Pozdrav,
Naletjela sam prvo na stari sajt, pahuljice su ostale tamo….steta. :((((