Svi putevi vode u …

Obecala sam redovna pisanije a na kraju – cvrc. Kao sto to biva sa obecanjima… zaboravis, ne znas odakle da pocnes, kako da zavrsis i uopste da li to ima bilo kakvog smisla. Al sad posto sam Zoci obecala post o Rimu, evo ga!

Moj hotel je bio u samom centru. Mala malecka soba, sa pogledom na dvoriste gde se suse gace i carape i gde neka mamma kuva po ceo dan, osecala sam se kao prava rimljanka. Soba je sluzila iskljucivo za spavanje, a klima uredjaj je bio savrsenstvo. Bez klima uredjaja u avgustu bolje da ni ne pomisljate na Rim.

Piazza NavonaPosebno je  kupljen outfit za tri dana na plus 35C, i tabananje po starom kamenju. Sesir je pod moranje, naocare za sunce (juhu!) i sandale ili patike.  Prva stvar – trebaju vam jako jako dobre i udobne cipele. Niposto baletanke, i ostale gluposti-patike sa debelim djonom. Ja sam se nasetala i nahodala toliko da sam u 8 uvece bila u hotelu i nisam mogla da se pomerim.

Rim je pun turista. To moze pomalo da nervira jer se u nekim momentima covek oseca skoro kao deo stada. Srecom Rim je velik, pa moze za svakog da se nadje neki interesantan kutak.

20150812_185853Prvi dan sam mislila da moram sve da vidim. I fontanu Trevi i Panteon i Piazzu Navonu i Tibar i Vatikan.  Ma svasta sam ja za jedno popodne sebi isplanirala. Nije ni cudo da sam dolazila potpuno izmorena, ali onako slatko izmorena. Kao sto rekoh, nakon takvog jednog dana samo bih se stustila u krevet, i spavala u cugu dobrih 10 sati bez problema. Rim je odlican protiv nesanice.

Drugi dan sam shvatila da cu sve sto zelim uspeti da vidim, pa sam pocela malo i da uzivam. Sednem na kafu i tako mi je dobro. Gledam okolo, gledam onu lepu Piazzu Navonu, pijem espresso, pa onda jos jedan, pa jos jedan. Sednem negde na vino. I meni dosta.. Kafa je uvek odlicna u Italiji. Vino je prvoklasno. Sedela sam po najoskudnijim polukioscima sa tri sendvica i kafe automatom, i  pila prvoklasno vino. Uopste se ne salim.

Forum RomanumOnda sam jedan dan rezervisala za anticki Rim. Od Koloseuma preko Forum Romanuma, to vam je da se izgubite i ceo dan da istrazujete. Ma nista mi nije smetalo, ni puno turista, ni vrucina. Zapravo, vrucina mi je godila. Dosla sam iz hladnog i vlaznog, usred avgusta. Cak sam ponekad i sedela na suncu, u ovoj Nemackoj, covek se nakupi neke vlazne hladnoce koja se useli u kosti. Sad pricam kao neka baba ali imam utisak da sam mnogo osetljivija postala.

Kao slag za kraj ni ne znajuci obrela sam se u Trastevere-u, delu grada koji je sa druge strane Tibra.  Tamo sam se osecala kao kod kuce. Male simpaticne ulice bez turista i restorani gde se dobro jede a za male pare. Sledeci put cu definitivno tamo uzeti sobu.

Tri dana to je ekspres tura. Mozete u Rimu provesti nedelje a da vam jos treba. Umetnost  je na svakom koraku, istorija je svaki centimetar. Kafici i restorani primamljivo vas zovu, shopping na sve strane odvlaci vam paznju.  Ali kao jedno malo osvezenje da pokupite tu dobru energiju – tri dana su sasvim okej. Pod uslovom da vam ne smeta da u 8 uvece vec lezite sa bolnim nogama u krevetu.

 

Posted in Bielefeld | Tagged | 4 Comments

O cicijašenju

Dobro je sto juce nisam nista napisala, jer bi to bio jedan vrlo ljutiti post.

Odakle da krenem, aha od rodjendana.

Ili bolje odmah da vas pitam: kako vi slavite svoje rodjendane, mislim ono-ko kome kupuje poklon, ko casti?

Ovo od juce nisam u zivotu dozivela.

Dobro, moram priznati svasta sam ja ovde dozivela. Od toga da ti dodju gosti u kucu na veceru, donesu pivo i cips a ako se pivo i cips ne pojedu, gosti koji su to doneli, spakuju ostatak i nose kuci. To pod jedan. Pod dva ako vas je 4 osobe na rostiljanju, onda ce kupiti (naravno) cetiri kobasice. Jer cetiri osobe jednako cetiri kobasice. Ne bih da generalizujem, ali fali im malo ovde da budu smekeri. Brate ne budi cicija-ostavi dva piva, nemoj se ciganiti. Od tog ciganjenja, ili kad vidim da muz i zena dele racun, e od toga mi se najezi kosa na glavi svaki put.

Nego, da se ja vratim na rodjendan. Pozvala me prijateljica da proslavimo njen rodjendan, da odemo na pice. Ja ko svaka dobra drugarica, otisla, kupila poklon, uvila u sareni papir, lepo se obukla, pa u grad. U gradu je bio nekakakv vecernji vasar gde se pilo i jelo. Narucile smo vino, koje sam ja sama sebi platila. Onda se drugarici prijelo, jer naravno nista nije jela, a je l imama ja para, jer ona je zaboravila da podigne iz banke, da jedemo nesto lepo. Imama para. Na meni pise verovatno da sam pokretna banka. Cudno da mi to niko nije prijavio. I tako smo uzele i italijanske antipasti, ja sam platila za obe.

Naravoucenije mi smo blesavi. Mozda zato ni  nemamo para. Jer na takvim stvarima  ne stedimo. Ko nam kriv.

Posted in Bielefeld | 6 Comments

Posle skoro godinu dana

Tavori ovaj moj blog polako u zaborav, tek ponekad ga otvorim pa se poradujem kako sam nekada davno zanimljivo pisala.

I eto doslo mi prosto odjednom da podelim nekoliko mudrosti od proteklih godinu dana:

  • Sto si stariji to je teze naterati se da radis nesto sto ti se ‘nece’. Tako ja placam hosting sve redovno a ne napisem ni reci, jer mislim, postala sam dosadna kao bilo koji dosadni Nemac. Posao, pa spavanje. Red vikenda gde zivnem, pa red rada gde se nadam vikendu. I tako mi prolaze dani. I godine. Al ko zna, mozda mi se desi nesto, pa mi posle bude zao, a i zao mi svih tih tekstova koje sam pisala , a i komentara, ne bih da to nestane. Godine su to nekakvih secanja, drago mi to sve…
  • I onda kako da ne pises o starosti? Krenuli bolovi u ledjima, dobro to je kod mene maltene permanentno stanje. Onda se motivisem da radim vezbe, i stvarno ih radim, i jako sam disciplinovana, sve dok bolovi ne prestanu, pa kad prestanu, onda mislim, hah, kako je bilo lako. Ko ce sad to svaki da raditi.. i onda opet period mira, pa period bolova, pa vezbe. I ukrug. Nisam postala pametnija.
  • U Nemackoj skoro pa nema leta. Dakle ovde uglavnom pada kisa, ili su uragani sa kisom, ili uragani bez kise. Ponekad sine sunce i dogura dvaput mesecno do 30C, onda svi pale klima uredjaje i zale se da je JAKO JAKO TOPLO. Danas posto je bilo najavljeno 30, napanjili su u birou klimu na 18C iako je ujutru bilo prijatnih 22C. Onda je dosao redovni mrgud (ja) i odrzao lekciju o stednji, staklenoj basti, o hladnim stopalima kojih ne mogu da se otarasim ni na 30C, i majku mi, ugasite klimu, pustite me da uzivam ta dva dana u letu!
  • Na severno more jos me nisu naterali. Branim se kao od kuge. Kad mi darling kaze kako mu se ide na severno more, ja nam rezervisem Italiju. Ili Kanare. Ili kartu do Srbije. Svejedno gde, samo juzno. Pored uragana i leta sa 15C, ja stvarno stvarno ne mogu na sever. Ali i taj dan ce doci. U oktobru moram sa tazbinom na severno more (zasto ne rezervisu npr Majorku, ili bilo sta drugo, nije mi jasno?). Tako da idemo svi kolektivno na smrzavanje u oktobru kada duva orkanski vetar i sipa kisa kao ispod tusa, e bas tada idemo na ‘more’ da se oporavimo. Da li cu zaraditi upalu pluca ili samo gripu pitanje je sad!

A sad kad se zaukam ima da pisem post svake nedelje.

 

 

 

 

 

Posted in Bielefeld | 9 Comments

Bez briga

Probudiš se. Napolju (napokon!) ne pada kiša već se smeši čak jedan suv i lep dan. Ustaneš. Pa sve po redu. Kafa, doručak, i tako to.

Usred nedelje je, a ja ne moram na posao. Kakva milina! Pa onda planiram šta ću sve taj jedan slobodan dan da radim.. Kakva sloboda!

Projekat ovog leta je italijanski. Bacila sam se na učenje a i planiram da skoknem do Italije. Zašto li me sve tamo privlači? Kakva god reč da je na italijanskom u pitanju, meni lepa. Mislim, Ligurija, pa Vernaca, pa jezero Komo, ma štagod. Sanjam Italiju.

Pesma za danas. Al bez briga.

 

Posted in Bielefeld | 2 Comments

Festival jagoda iliti post za Ninu

Kao što je svima poznato, nedelje i praznici mogu u Nemačkoj jednom normalnom čoveku ozbiljno da dođu glave. Zato  se svako iole pri svesti trudi da nedelje provede dinamično te traži sebi zanimaciju u vidu-bilo čega. Zbog toga je Nemačka puna raznih hobi-udruženja, sportskih udruženja, festivala ovoga i onoga, samo kako bi se praznici iole “popunili”.

Ovo je bila prva nedelja posle nekoliko meseci da nisam imala nikakav plan i program (suicid polako kuca na vrata!).

Vreme je lepo, ptičice pevaju, svi prijatelji su na chatu, al ne možeš chatom da nadomestiš osećaj praznine kao da si na usamljenom ostrvu. Pretraga interneta daje ekstremno primamljive ponude kao: festival jagoda i verkaufsoffener Sonntag što znači nedeljom-otvorene radnje. Ovaj veličanstveni događaj se odvija u selu 8km od mene, i ja se na nagovor Nine (pogledati naslov) primoravam na omanji izlet i radujem se jeftinim jagodama. Dakle da sumiramo-nedeljom je moja jedina radost pomisao na jagode u selu udaljenom 8 km.

Verglam kroz standardne krajolike: šuma je levo i desno, smenjuju se nekakva naselja prigradska i zelena polja.

Posle dobrih 40 min sam u selu. Veselo je, ljudi se šetaju. Lako nalazim centar. U centru postoji jedan omanji trg sa dve kafane. U kafanama sede mahom penzioneri, mlađe od 70 godina nisam primetila. Osećam se vrlo mlado iako se nezadrživo bližim četrdesetoj. Na trgu postoje:

  1. dva kioska sa pivom
  2. jedan kiosk  sa viršlama (currywurst) i pomfritom
  3. jedan kiosk sa jagodama.
  4. jedan dečiji orkestar

Od radnji koje su otvorene ne postoji ništa sem jednog jeftinog supermarketa u kojem se tiskaju porodice sa kolicima punim kokakole i čipsa. Nemam želju da uđem. Radnje uopše u selu ne postoje. Pronalazim malo dalje jedan kafe u kome jedem kolač i pijem kapućino, pritom sam jedini gost. Nešto kasnije dolaze dve gospođe u osamdesetim godinama. Sa šanka uzimam časopis i listam. Čudim se da je zimska moda i dalje u jeku. Zatim gledam naslovnu stranu-novembar 2012. Ovde je i vreme stalo.

Kupujem kilo jeftinih jagoda i verglam natrag. Vreme je i dalje lepo i ja pronalazim jedan zanimljiv put natrag, kroz šumu, bez saobraćaja. Vraćam se kući sa izleta. Mogla sam ga i preskočiti, ali u tom slučaju ovde ne bi ležao jedan post, i ja ne bih imala čemu da se smejem i prepričavam kao dogodovštinu.

 

Posted in Bielefeld | 4 Comments